"Divljaci napali Sarajevo 1992"

Bosanska slikarica Rasema Santic

 

Umjetnicki radovi tema: u sumrak-budjenje Dovoljno dugo su se potiskivale teske misli. Buncanje nezamislive segregacije ljudstva, vise diskretno nego direktne represije u skolskim odajama u Modrici koje su trajale mjesecima, i konacno priblizavanje srpske militaristicke lavine bile su dovoljno jake da se upravo vrijeme donese presudna odluka, ostaviti sve preokrenuto naglavacke i pobjeci: Iz daleke tudjine kasnije saznate kako su vasa kuca i grad potpuno razoreni i koji su kolege i ucenici nestali ili izgubili zivote.

Od tada je pojam o uzasima koji se ne stisavaju godinama jos vise potenciran neizvjesnoscu egzila, mijenjanjem mjesta boravka iizmjenjivanjima nade i razocarenja. Nakon par izvjesnih mjeseci u Zagrebu, Bolzanu opet u Zagrebu postaje najposlije Graz 1992. Stalan azil, gdje je misao o nastavku bavljenja umjetnickom aktivnoscu ponovno mogla sazrijeti ali da ipak ne pomogne prebroditi jednom izbjeglici vlastiti nemir. U protivnom izgleda gotovo tako kao da bi tajna,,peinture; lezala upravo negdje u rastresenosti, brzini nanosenja boja, gorecih tjelesa i podloga, i ondje gdje su mir i spokoj njihova tema Ali to nikada nisu uzasi koji se naslucuju iz proslosti, koji se tako priopcavaju ,vec trenutci srece, prefunkcioniranja otprilike necega kao sto je skloniste s kojim se toliko dugo moralo sazivjeti, trenutci izlaska, jednog uzdignutog pogleda ,nesigurnog i punog iscekivanja i konacno momenti susreta sa razrusenim gradom iznad.

Gglazbu shvacamo kao nositelja samosvijesnog prefunkzioniranja ,bilo to u prigusenoj svijetlosti ljubavi Par kako se provlaci do klavirskih tipki,ili muzika za razigrane porodice ispred podrumskih zidova oblijepljenim svijetlecim obojenim plocicama ;ili ipak da joj uspje tek uz krajnji napor od strane pijaniste lezernost njezine muze – umjetnosti . Vidimo mocna tjelesa koja utonu muziciranju slusanju i plesu pronalaze svoju snagu kao da takva priloznost daje opravdani razlog za njihovo okupljanje i predanost .Izoblicavanja ponekad cak iotkidanje njihovih udova pretvaraju poze u akrobatsko, sto pretvara cijeli prostor u igru.

Serija Modrica

Tek nakon nenoliko godina navire sloboda i usud da se covjek sjeti vlastitog zivota kada je jos bilo sigurno i bezbjedno, na vlastitu kucu u nselju koja je bila gotovo otkupljena, na susjede koji nadolazeceg vec zovu na,,kafu..,na auto koji je stajao pored smetlista i gdje je ostao, na ateljer na cijem je stafelaju ostala poslednja slika, verzija Bijelog Andjela iz rodnoga grada Prijepolja i konacno dnevna soba koja je vec opasno bila ugrozavana bomardiranjem iz aviona koji su uporno nadlijetal. Sjecanje uspijeva samo u modusu gotovo karikirane skice, samo u podsmijehu zbog izgubljenog, kako bi se zbog nanesenog ponizenja barem uformi bijega sacuvao ponos.

Akord

Najmlada slik u ciklusu ,,U sumrak,, koja je nastala za vrijeme dvomjesecnog boravka u Künstlerhof Buh,, u Berlinu. Okrenuti ledima od promatraca i uvuceni dijelom u tamu, priblizavaju se dva tijesno priljubljena lika klavirskim tipkama, dodirujuci jednu ili dvije, samo usput tako, dok harmonija nastaje manje zbog zajednickie namjere, a vise blizinom njihovih tijela. Njezno se dodirujuci bivaju poniknuti virtuoznim zahvatom lazurne tehnike koja se ostvaruje jajcanom temperom-jedan crvenkasti, trepereci unutrasnji duh prikriti u lelujavoj formi, kao da je ona rezonansa zvuka.

Slike leptirova

Dvije slike koje pokazuju istu scenu na zrcalan nacin nude mogucnost za varijaciju, pronalaze svoj smisao mnogo vise u paru, u ritualiziranoj zatvorenosti koje u svojim temama, te traumaticnim, u podrumu zatvorenim i medusobno zapletenim likovima, postavlja koreografiju, fatum koji zavrsava ponekad urazaranju, vecinom uponovnom ozivljavanju i budenju.

Podrum, koji je bio za tako dugo vrijeme tamnica, postaje konacno ,,jama izlaska“. Svijetlost se kromaticno rasplinjava u dubinu iz koje se ljestve podizu u prvi plan. Zenski lik se penje do najvise stepenice.Vrlo znatno dijeluje njezino tijelo kako se odmotava iz plavocrvene haljine poput kokone koja se zakukuljena rijesava paucinastih niti. Dijelovi odijece, sesir, ostaju lezati na podu, kao simbol zrtve za izlazak ili kao podsjetnik na proveden zivot tamo dolje. Krajnji spas zahtijeva jos iscesenje udova, gotovo jedno akrobatsko umijece, gledajuci onog koji se penje kao da lezi upiruci se na jednoj ruci. Lako mimika odaje jos strah i skepsu, znatizelja prodire u nadi da ce se uskoro podici do zivotne snage.

"Dok "podrumske slike" opisuju zrtvinu stranu i njezin snazan otpor u silom nametnutim sklonistima, preci drze stranu izvrsilaca terora koji svoj barbarizam rado opravdavaju ostavstinom drevnih moci. U medjuvremenu, mnogi od njih svoja utjelovljenja susrecu kao legionari u africkim dzunglama. Ipak, i sami se demoni, u pastelima Raseme Santic, javljaju kao zrtve, paralizirane, i to na strani zrtvi: Umjetnost kao mogucnost protjerivanja elementarnog i demonskog. Kumovi proslosti odjednom pocinju nalikovati ljudima; onako goli, ranjivi, produhovljeni, podlezni komici, trepcuci nadalje prate svoj zivot..."

 


 

"Buschmänner in Sarajevo"